1
Job progovori i reče:
🔗
2
"Zaista, dobro ja znadem da je tako: kako da pred Bogom čovjek ima pravo?
🔗
3
Ako bi se tkogod htio prÓeti s njime, odvratio mu ne bi ni jednom od tisuću.
🔗
4
Srcem on je mudar, a snagom svesilan, i tko bi se njemu nekažnjeno opro?
🔗
5
On brda premješta, a ona to ne znaju, u jarosti svojoj on ih preokreće.
🔗
6
Pokreće on zemlju sa njezina mjesta, iz temelja njene potresa stupove.
🔗
7
Kad zaprijeti suncu, ono se ne rađa, on pečatom svojim i zvijezde pečati.
🔗
8
Jedini on je nebesa razapeo i pučinom morskom samo on hodao.
🔗
9
Stvorio je Medvjede i Oriona, Vlašiće i zvijezđa na južnome nebu.
🔗
10
Tvorac on je djela silnih, nepojmljivih čudesa koja se izbrojit' ne mogu.
🔗
11
Ide pored mene, a ja ga ne vidim; evo, on prolazi - ja ga ne opažam.
🔗
12
Ugrabi li što, tko će mu to priječit, i tko ga pitat smije: 'Što si učinio?'
🔗
13
Bog silni srdžbu svoju ne opoziva: pred njim poniču saveznici Rahaba.
🔗
14
Pa kako onda da njemu odgovorim, koju riječ da protiv njega izaberem?
🔗
15
I da sam u pravu, odvratio ne bih, u suca svojega milost bih molio.
🔗
16
A kad bi se na zov moj i odazvao, vjerovao ne bih da on glas moj sluša.
🔗
17
Jer, za dlaku jednu on mene satire, bez razloga moje rane umnožava.
🔗
18
Ni časa jednoga predahnut' mi ne da, nego mene svakom gorčinom napaja!
🔗
19
Ako je na snagu - ta on je najjači! Ako je na pravdu - tko će njega na sud?
🔗
20
Da sam i prav, usta bi me osudila, da sam i nevin, zlim bi me proglasila.
🔗
21
A jesam li nevin? Ni sam ne znam više, moj je život meni sasvim omrzao!
🔗
22
Jer, to je svejedno; i zato ja kažem: nevina i grešnika on dokončava.
🔗
23
I bič smrtni kad bi odjednom ubijo ... ali on se ruga nevolji nevinih.
🔗
24
U zemlji predanoj u šake zlikovaca, on oči sucima njezinim zastire. Ako on to nije, tko je drugi onda?
🔗
25
Od skoroteče su brži moji dani, bježe daleko, nigdje dobra ne videć.'
🔗
26
K'o čamci od rogoza hitro promiču, k'o orao na plijen kada se zaleti.
🔗
27
Kažem li: zaboravit ću jadikovku, razvedrit ću lice i veseo biti,
🔗
28
od mojih me muka groza obuzima, jer znadem da me ti ne držiš nevinim.
🔗
29
Ako li sam grešan, ta čemu onda da zalud mučim sebe.
🔗
30
Kad bih i sniježnicom sebe ja isprao, kad bih i lugom ruke svoje umio,
🔗
31
u veću bi me nečist opet gurnuo, i moje bi me se gnušale haljine!
🔗
32
Nije čovjek k'o ja da se s njime pravdam i na sud da idem s njim se parničiti.
🔗
33
Niti kakva suca ima među nama da ruke svoje stavi na nas dvojicu,
🔗
34
da šibu njegovu od mene odmakne, da užas njegov mene više ne plaši!
🔗
35
Govorit ću ipak bez ikakva straha, jer ja nisam takav u svojim očima!
🔗