1
Job progovori i reče:
🔗
2
"Zar mi je i danas tužaljka buntovna? Teška mu ruka iz mene vapaj budi:
🔗
3
o, kada bih znao kako ću ga naći, do njegova kako doprijeti prijestolja,
🔗
4
pred njim parnicu bih svoju razložio, iz mojih bi usta navrli dokazi.
🔗
5
Rad bih znati što bi meni odvratio i razumjeti riječ što bi je rekao!
🔗
6
Zar mu treba snage velike za raspru? Ne, dosta bi bilo da me on sasluša.
🔗
7
U protivniku bi vidio pravedna, i parnica moja tad bi pobijedila.
🔗
8
Na istok krenem li, naći ga ne mogu; pođem li na zapad, ne razabirem ga.
🔗
9
Ištem na sjeveru, al' ga ne opažam; nevidljiv je ako se k jugu okrenem.
🔗
10
Pa ipak, on dobro zna put kojim kročim! Neka me kuša: čist k'o zlato ću izići!
🔗
11
Noga mi se stopa njegovih držala, putem sam njegovim išao ne skrećuć';
🔗
12
slušao sam nalog njegovih usana, pohranih mu riječi u grudima svojim.
🔗
13
Al' htjedne li štogod, tko će ga odvratit'? Što zaželi dušom, to će ispuniti.
🔗
14
Izvršit će što je dosudio meni, kao i sve drugo što je odlučio!
🔗
15
Zbog toga pred njime sav ustravljen ja sam, i što više mislim, jače strah me hvata.
🔗
16
U komade Bog mi je srce smrvio, užasom me svega prožeo Svesilni,
🔗
17
premda nisam ni u tminama propao, ni u mraku što je lice moje zastro.
🔗