1
Job nastavi svoju besjedu i reče:
🔗
2
"Živoga mi Boga što mi pravdu krati i Svesilnog koji dušu mi zagorča:
🔗
3
sve dok duha moga bude još u meni, dok mi dah Božji u nosnicama bude,
🔗
4
usne moje neće izustiti zloću niti će laž kakva doći na moj jezik.
🔗
5
Daleko od mene da vam dadem pravo, nedužnost svoju do zadnjeg daha branim.
🔗
6
Pravde svoje ja se držim, ne puštam je; zbog mojih me dana srce korit' neće.
🔗
7
Neka mi dušmana kob opakog snađe, a mog protivnika udes bezbožnikov!
🔗
8
Čemu se nadati može kad vapije i kada uzdiže k Bogu dušu svoju?
🔗
9
Hoće li čuti Bog njegove krikove kada se na njega obori nevolja?
🔗
10
Zar će se radovat' on u Svesilnome, zar će Boga svakog časa zazivati?
🔗
11
Ali Božju ruku ja ću vam pokazat' i neću vam sakrit namjere Svesilnog.
🔗
12
Eto, sve ste sami mogli to vidjeti, što se onda u ispraznosti gubite?"
🔗
13
"Ovu sudbu Bog dosuđuje opakom, ovo baštini silnik od Svemogućeg.
🔗
14
Ima li sinova mnogo, mač ih čeka, a porod mu neće imat' dosta kruha.
🔗
15
Smrt će sahranit' preživjele njegove i udovice ih oplakivat neće.
🔗
16
Ako i srebra k'o praha nagomila, ako i nakupi haljina k'o blata,
🔗
17
nek' ih skuplja, odjenut će ih pravednik, ljudi će nedužni podijeliti srebro.
🔗
18
Od paučine je kuću sagradio, kolibicu kakvu sebi diže čuvar:
🔗
19
bogat je legao, al' po posljednji put; kad oči otvori, ničeg više nema.
🔗
20
Usred bijela dana strava ga spopada, noću ga oluja zgrabi i odnese.
🔗
21
Istočni ga vjetar digne i odvuče, daleko ga baca od njegova mjesta.
🔗
22
Bez milosti njime vitla on posvuda, dok mu ovaj kuša umaći iz ruke.
🔗
23
Rukama plješću nad njegovom propašću i zvižde na njega kamo god došao.
🔗