1
Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj;
🔗
2
poče svoju besjedu i reče:
🔗
3
"O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: 'Začeo se dječak!'
🔗
4
U crnu tminu dan taj nek se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost sunčeva ne svijetlila mu više!
🔗
5
Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrčine dnevne stravom ga morile!
🔗
6
O, da bi ga tama svega presvojila, nek' se ne dodaje danima godine, nek' ne ulazi u brojenje mjeseci!
🔗
7
A noć ona bila žalosna dovijeka, ne čulo se u njoj radosno klicanje!
🔗
8
Prokleli je oni štono dan proklinju i Levijatana probudit' su kadri!
🔗
9
Pomrčale zvijezde njezina svanuća, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjeđa ne gledala nigda!
🔗
10
Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju!
🔗
11
Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazeć' iz utrobe?
🔗
12
Čemu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje?
🔗
13
U miru bih vječnom počivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživao
🔗
14
s kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi pogradili grobnice,
🔗
15
ili s knezovima, zlatom bogatima, što su kuće svoje srebrom napunili.
🔗
16
Ne bih bio - k'o nedonošče zakopano, k'o novorođenče što svjetla ne vidje.
🔗
17
Zlikovci se više ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze počinka.
🔗
18
Sužnjeve na miru tamo ostavljaju: ne slušaju više poviku stražara.
🔗
19
Malen ondje leži zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga.
🔗
20
Čemu darovati svjetlo nesretniku i život ljudima zagorčene duše
🔗
21
koji smrt ištu, a ona ne dolazi, i kao za blagom za njome kopaju?
🔗
22
Grobnom bi se humku oni radovali, klicali od sreće kad bi grob svoj našli.
🔗
23
Što će to čovjeku kom je put sakriven, koga je Bog sa svih strana zapriječio?
🔗
24
Zato videć' hranu, uzdahnuti moram, k'o voda se moji razlijevaju krici.
🔗
25
Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah.
🔗
26
Pokoja ni mira meni više nema, u mukama mojim nikad mi počinka."
🔗