1
Da, od toga i moje srce drhti i s mjesta svoga iskočiti hoće.
🔗
2
Čujte, čujte gromor glasa njegova, tutnjavu što mu iz usta izlazi.
🔗
3
Gle, munja lijeće preko cijelog neba - i sijevne blijesak s kraja na kraj zemlje -
🔗
4
iza nje silan jedan glas se ori: to On gromori glasom veličajnim. Munje mu lete, nitko ih ne priječi, tek što mu je glas jednom odjeknuo.
🔗
5
Da, Bog gromori glasom veličajnim, djela velebna, neshvatljiva stvara.
🔗
6
Kad snijegu kaže: 'Zasniježi po zemlji!' i pljuskovima: 'Zapljuštite silno!'
🔗
7
svakom čovjeku zapečati ruke da svi njegovo upoznaju djelo.
🔗
8
U brlog se tad zvijeri sve uvuku i na svojem se šćućure ležaju.
🔗
9
S južne se strane podiže oluja, a studen vjetri sjeverni donose.
🔗
10
Već led od daha Božjega nastaje i vodena se kruti površina.
🔗
11
I opet vodom puni on oblake, i sijevat' stanu oblaci munjama;
🔗
12
kruže posvuda po volji njegovoj, što im naloži, to će izvršiti na licu cijelog kruga zemaljskoga.
🔗
13
Šalje ih - ili da kazni narode, ili da ih milosrđem obdari.
🔗
14
Poslušaj ovo, Jobe, umiri se i promotri djela Božja čudesna.
🔗
15
Znaš li kako Bog njima zapovijeda, kako munju iz oblaka svog pušta?
🔗
16
Znaš li o čem vise gore oblaci? Čudesna to su znanja savršenog.
🔗
17
Kako ti gore od žege haljine u južnom vjetru kad zemlja obamre?
🔗
18
Zar si nebesa s njim ti razapeo, čvrsta poput ogledala livenog?
🔗
19
De naputi me što da mu kažemo: zbog tmine se ne snalazimo više.
🔗
20
Zar ćeš mu reći: 'Hoću govoriti'? Ili na propast vlastitu pristati?
🔗
21
Tko, dakle, može u svjetlost gledati na nebesima što se sja blistavo kada oblake rastjeraju vjetri?
🔗
22
Sa sjevera k'o zlato je bljesnulo: veličanstvom strašnim Bog se odjenu!
🔗
23
Da, Svesilnog doseći ne možemo, neizmjeran je u moći i sudu, velik u pravdi, nikog on ne tlači.
🔗
24
Zato ljudi svi neka ga se boje! Na mudrost oholu on i ne gleda!"
🔗