1
Kad mi je duši život omrznuo, nek' mi tužaljka poteče slobodno, zborit ću u gorčini duše svoje.
🔗
2
Reću ću Bogu: Nemoj me osudit! Kaži mi zašto se na me obaraš.
🔗
3
Ta što od toga imaš da me tlačiš, da djelo ruku svojih zabacuješ, da pomažeš namjerama opakih?
🔗
4
Jesu li u tebe oči tjelesne? Zar ti vidiš kao što čovjek vidi?
🔗
5
Zar su ti dani k'o dani smrtnika a kao ljudski vijek tvoje godine?
🔗
6
Zbog čega krivnju moju istražuješ i grijehe moje hoćeš razotkriti,
🔗
7
kad znadeš dobro da sam nedužan, da ruci tvojoj izmaknut ne mogu?
🔗
8
Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet raščiniš!
🔗
9
Sjeti se, k'o glinu si me sazdao i u prah ćeš me ponovo vratiti.
🔗
10
Nisi li mene k'o mlijeko ulio i učinio da se k'o sir zgrušam?
🔗
11
Kožom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i žilama.
🔗
12
S milošću si mi život darovao, brižljivo si nad mojim bdio dahom.
🔗
13
Al' u svom srcu ovo si sakrio, znam da je tvoja to bila namjera:
🔗
14
da paziš budno hoću li zgriješiti i da mi grijeh ne prođe nekažnjeno.
🔗
15
Ako sam grešan, onda teško meni, ako li sam prav, glavu ne smijem dići - shrvan sramotom, nesrećom napojen!
🔗
16
Ispravim li se, k'o lav me nagoniš, snagu svoju okušavaš na meni,
🔗
17
optužbe nove na mene podižeš, jarošću većom na mene usplamtiš i sa svježim se četama obaraš.
🔗
18
Iz utrobe što si me izvukao? O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi,
🔗
19
bio bih k'o da me ni bilo nije, iz utrobe u grob bi me stavili.
🔗
20
Mog su života dani tako kratki! Pusti me da se još malo veselim
🔗
21
prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne,
🔗
22
u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj."
🔗