1
Tad prozbori Elifaz Temanac i reče:
🔗
2
"Možeš li podnijeti da ti progovorim? Ali tko se može uzdržat' od riječi!
🔗
3
Eto, mnoge ljude ti si poučio, okrijepio si iznemogle mišice;
🔗
4
riječju svojom klonule si pridizao, ojačavao si koljena klecava.
🔗
5
A kad tebe stiže, klonuo si duhom, na tebe kad pade, čitav si se smeo!
🔗
6
Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje, neporočnost tvoja životu ufanje?
🔗
7
TÓa sjeti se: nevin - propade li kada? Kada su zatrti bili pravednici?
🔗
8
Iz iskustva zborim: nesrećom tko ore i nevolju sije, nju će i požeti.
🔗
9
Od daha Božjega oni pogibaju, na gnjevni mu disaj nestaju sa zemlje.
🔗
10
Rika lavlja, urlik leopardov krše se k'o zubi u lavića.
🔗
11
Lav ugiba jer mu nesta plijena, rasuli se mladi lavičini.
🔗
12
Tajna riječ se meni objavila, šapat njen je uho moje čulo.
🔗
13
Noću, kada snovi duh obuzmu i san dubok kad na ljude pada,
🔗
14
strah i trepet mene su svladali, kosti moje žestoko se stresle.
🔗
15
Dah mi neki preko lica prođe, digoše se dlake na mom tijelu.
🔗
16
Stajao je netko - lica mu ne poznah - ali likom bješe pred očima mojim. Posvuda tišina; uto začuh šapat:
🔗
17
'Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan? Zar je čovjek čist pred svojim Stvoriteljem?
🔗
18
Ni slugama svojim više ne vjeruje, i anđele svoje za grijeh okrivljuje -
🔗
19
kako ne bi onda goste stanova glinenih kojima je temelj u prahu zemaljskom. Gle, kao moljce njih sveudilj satiru:
🔗
20
od jutra do mraka u prah pretvore, nestaju zasvagda - nitko i ne vidi.
🔗
21
Iščupan je kolčić njihova šatora, pogibaju skoro, mudrost ne spoznavši.'
🔗