1
Daha mi nestaje, gasnu moji dani i za mene već se skupljaju grobari.
🔗
2
Rugači su evo mene dohvatili, od uvreda oka sklopiti ne mogu.
🔗
3
Stoga me zaštiti i budi mi jamcem kad mi nitko u dlan neće da udari.
🔗
4
Jer, srca si njina lišio razuma i dopustiti im nećeš da opstanu.
🔗
5
K'o taj što imanje dijeli drugovima, a djeci njegovoj dotle oči gasnu,
🔗
6
narodima svim sam na ruglo postao, onaj kom u lice svatko pljunut' može.
🔗
7
Od tuge vid mi se muti u očima, poput sjene moji udovi postaju.
🔗
8
Začudit će se zbog toga pravednici, na bezbožnika će planuti čestiti;
🔗
9
neporočni će na svom ustrajat' putu, čovjek čistih ruku ojačat će još više.
🔗
10
Hajde, svi vi, nećete li opet počet', tÓa među vama ja mudra ne nalazim!
🔗
11
Minuli su dani, propale zamisli, želje srca moga izjalovile se.
🔗
12
'U noći najcrnjoj, dan se približava; blizu je već svjetlo što tminu izgoni.'
🔗
13
A meni je nada otići u Šeol i prostrijeti sebi ležaj u mrklini.
🔗
14
Dovikujem grobu: 'Oče moj rođeni!' a crve pozdravljam: 'Mati moja, sestro!'
🔗
15
Ali gdje za mene ima jošte nade? Sreću moju tko će ikada vidjeti?
🔗
16
Hoće li u Šeol ona sa mnom sići da u prahu zajedno otpočinemo?"
🔗