Knjiga Mudrosti
Poglavlje 17
2
Dok su mislili bezbožnici
da imaju u vlasti sveti narod tvoj,
postadoše sužnji tmine
u okovima duge noći,
zatvoreni pod svojim krovovima,
prognanici vječne providnosti.
3
Mišljahu da će im se tajni grijesi skriti,
pokriveni tamnim velom zaborava,
a rasuše se u užasnu strahu, zaplašeni utvarama.
4
Ni skrovište u koje se povukoše
nije ih sačuvalo od straha,
nego se oko njih razlijegao grozan jek,
ukazivahu im se kobne utvare, mračnih lica.
5
I nikakva im sila ognjena nije mogla svjetla pružiti,
niti su sjajne plamene zvijezde
mogle osvijetliti tu strašnu noć.
6
Jedino im se ukazivaše neka lomača,
sama od sebe upaljena, puna užasa;
i kad bi ta prikaza iščezla,
oni je, izvan sebe od straha,
držahu strašnijom nego što bijaše.
8
Jer oni koji prije obećavahu
kako će istjerati strah i tjeskobu iz bolne duše,
sami se razbolješe od straha smiješnoga.
9
Kad ih i nije ništa strahovito plašilo,
bješe im na užas gmizanje životinja i šištanje zmija.
Ginuli su od straha,
ne usuđujući se pogledati ni u zrak
kojem se ne može umaknuti.
10
Jer zloća je strašljivaca:
vlastitim se svjedočanstvom osuđuje
i uvijek zlo uvećava
kad je stane savjest tištiti.
14
bijahu progonjeni strašnim sablastima
ili su smalaksali obamrle duše,
jer ih napade iznenadan i neočekivan strah.
16
i orač i pastir
i radnik koji se samotan muči
zaskočeni zapadoše u neminovnu nevolju,
svi bijahu okovani jednim lancem tame.
17
I šumni vjetar,
i milopojni ptičji glas među lisnim granama,
i odmjeren huk vode što silovito protječe;
i divlja buka pećina što se ruše,