Knjiga Tužaljki (hebrejski: Ekah – “Kako!” – prva riječ knjige, grčki: Threnoi – “Tužaljke”, latinski: Lamentationes) spada među Ketuvim (Spise) u hebrejskom kanonu i jedna je od pet megillot (svitaka) – čita se na blagdan 9. ava (dan žalosti zbog pada Jeruzalema, kako 586. g. pr. Kr., tako i 70. g. po Kr. kada su Rimljani uništili drugi Hram). U kršćanskom poretku, Tužaljke slijede iza Jeremije (kojemu se tradicionalno pripisuju).

Ovo je knjiga od pet poglavlja – pet pjesama žalosti. Svako poglavlje je akrostih (abecedarij): svaki stih (ili svaka tri stiha) počinje slovom hebrejske abecede (alef, bet, gimel…). To nije samo književni ukras – to znači da autor želi reći: “Patnja je potpuna – od A do Ž. Nema slova koje ne svjedoči o bolu.”

No Tužaljke nisu samo plač. Usred pepela, u 3. poglavlju, izbija nada: “Dobro je čovjeku koji čeka spasenje Gospodnje. Jer Gospodin ne odbacuje zauvijek. Jer ako i rastuži, opet se smiluje po velikom milosrđu svome.” (Tuž 3,26.31-32). Ovo je pjesma koja je preživjela pepeo.