Poslanica Filipljanima jedanaesta je knjiga Novog zavjeta i šesta Pavlova poslanica (po redu u Novom zavjetu). Napisao ju je Pavao oko 60-62. godine po Kristu – tijekom svog prvog rimskog zatočeništva (Fil 1,7.13-14.17). Uz Efežanima, Kološane i Filemona, Filipljanima spada u “poslanice iz tamnice” .

Poslanica je upućena Crkvi u Filipima – gradu u Makedoniji (sjeverna Grčka). Filipi su bili rimska kolonija – grad s poveljom slobode, gdje su građani uživali posebna prava. Pavao je osnovao Crkvu u Filipima na svom drugom misionarskom putovanju (Dj 16,6-40) – nakon što mu se u snu ukazao “Makedonac” i pozvao ga: “Prijeđi u Makedoniju i pomozi nam!”

U Filipima je Pavao:

• Krstio Lidiju, trgovicu purpurom (Dj 16,14-15)

• Izgonao demona iz sluškinje koja je proricala (Dj 16,16-18)

• Zajedno sa Silom bičevan i bačen u tamnicu (Dj 16,22-24)

• U polnoći, u tamnici, pjevao hvalospjeve (Dj 16,25)

• Zatvorski upravitelj se obratio (Dj 16,29-34)

Filipljani su bili Pavlova najdraža Crkva. Oni su mu jedini slali novčanu pomoć (4,15-16). On ih jedine nikada ne kori (osim blagog upozorenja dvjema ženama u 4,2-3).