Evanđelje po Marku druga je knjiga Novog zavjeta – i prema mišljenju većine učenjaka, najstarije evanđelje (napisano oko 65-70. godine po Kristu). Marko je vjerojatno bio izvor za Mateja i Luku – njihova evanđelja sadrže oko 90% Markovog materijala.

Autor je Marko, suradnik apostola Petra (1 Pt 5,13) i Pavla (Dj 12,12.25; 13,5.13; 15,37-39; Kol 4,10; 2 Tim 4,11). On nije bio očevidac Isusova života – ali je zapisao Petrovo svjedočanstvo. Zato Markovo evanđelje često nazivaju “Petrovim evanđeljem” : ono je brzo, dinamično, prepuno detalja koje je samo očevidac mogao zapamtiti.

Marko prikazuje Isusa kao slugu – Onoga koji je došao da služi, a ne da mu se služi (10,45). U skladu s tim, Marko ne donosi Isusovo rodoslovlje (sluga nema rodoslovlje). On odmah kreće u akciju: krštenje, kušnja, poziv učenika, izgon demona, iscjeljenja. Marko voli riječ “odmah” (grčki: euthys) – pojavljuje se više od 40 puta.

Marko je evanđelje za progonjene kršćane. Napisano je vjerojatno u Rimu, za vrijeme Neronovog progona (64-68. g.). Marko želi reći: “Isus je patio – i vi ćete patiti. Ali On je pobijedio – i vi ćete pobijediti.”