Druga poslanica Solunjanima četrnaesta je knjiga Novog zavjeta i deveta Pavlova poslanica (po redu u Novom zavjetu). Napisao ju je Pavao oko 51-52. godine po Kristu – nedugo nakon Prve Solunjanima, vjerojatno još uvijek iz Korinta (Dj 18,1-18). Poslanica je upućena istoj Crkvi – Crkvi u Solunu.

Prva Solunjanima je pisana da ohrabri vjernike u progonstvu i pouči ih o drugom dolasku. Ali nakon što je Pavao poslao Prvu poslanicu, stigle su mu uznemirujuće vijesti:

• Netko je lažno tvrdio da je “Dan Gospodnji već nastupio” (2,2) – možda lažno pismo, možda lažno proroštvo, možda lažno učenje

• Vjernici su se uznemirili i prestali raditi (3,11)

• Neki su živjeli neredovito – tuđim troškom, besposleni (3,6-12)

Pavao im piše Drugu poslanicu da ispravi te zablude. On im kaže:

• Dan Gospodnji još nije tu – prvo mora doći otpadništvo i “Čovjek bezakonja” (2,1-12)

• Ne uzbuđujte se – stojte čvrsto i držite se nauka (2,15)

• Radite! – tko neće da radi, neka ni ne jede (3,10)

Druga Solunjanima je poslanica ravnoteže. Ne smijemo zanemariti drugi dolazak – ali ne smijemo ni živjeti u histeriji. Čekamo Gospodina – ali dok čekamo, radimo i molimo se.