Poslanica Titu sedamnaesta je knjiga Novog zavjeta i dvanaesta Pavlova poslanica (po redu u Novom zavjetu). Uz Prvu i Drugu Timoteju, spada u pastirske poslanice – poslanice koje Pavao piše svojim suradnicima o tome kako voditi Crkvu. Ovo je najkraća pastirska poslanica (samo 3 poglavlja).

Napisao ju je Pavao oko 63-65. godine po Kristu – vjerojatno nakon što je pušten iz prvog rimskog zatočeništva (Dj 28,30-31), a prije drugog zatočeništva koje će završiti mučeništvom. Poslanica je upućena Titu – Pavlovom suradniku koji je ostavljen na Kreti da dovrši organizaciju Crkve.

Kreta je bila otok s lošom reputacijom. Epimenid, kretski pjesnik (6. st. pr. Kr.), rekao je: “Krećani su uvijek lažljivci, zle zvijeri, lijeni trbusi” (1,12). Pavao citira ovog pjesnika – i kaže: “To je istinito svjedočanstvo” (1,13). Znači, Krećani su bili poznati po lažljivosti, lijenosti i nemoralu. Pavao ostavlja Tita na tom teškom terenu.

Poslanica Titu je kratka, ali moćna. Ona uči:

• Kako birati starješine (1,5-9)

• Kako se boriti protiv lažnih učitelja (1,10-16)

• Kako poučavati različite skupine: starce, starice, mladiće, robove (2,1-10)

• O Božjoj milosti koja nas odgaja (2,11-14)

• O dobrim djelima – vjera bez djela nije živa (3,1-8, 14)