Poslanica Kološanima dvanaesta je knjiga Novog zavjeta i sedma Pavlova poslanica (po redu u Novom zavjetu). Napisao ju je Pavao oko 60-62. godine po Kristu – tijekom svog prvog rimskog zatočeništva (Kol 4,3.10.18). Uz Efežanima, Filipljanima i Filemona, Kološanima spada u “poslanice iz tamnice” .

Poslanica je upućena Crkvi u Kološima – gradu u Frigiji (Mala Azija, današnja Turska). Kološi su bili manji grad, smješten oko 20 km od Laodiceje i 15 km od Hierapolisa. Pavao nije osnovao Crkvu u Kološima – vjerojatno ju je osnovao njegov učenik Epafras (1,7; 4,12-13). No Pavao je čuo za probleme u Kološima i piše im iz tamnice.

Problem u Kološima bio je sincretizam – mješavina kršćanstva s raznim lažnim naučima. Lažni učitelji su govorili:

• “Krist nije dovoljan – trebate i anđele” (2,18)

• “Krist nije dovoljan – trebate stroge propise (ne diraj, ne kušaj, ne pipaj)” (2,21)

• “Krist nije dovoljan – trebate posebno znanje (gnosticizam)” (2,8)

Pavao im odgovara: Krist je dovoljan. “U njemu je sva punina Božanstva tjelesno prebivala” (2,9). “I vi ste u njemu ispunjeni” (2,10). Ne trebate anđele – Krist je Glava svake vlasti i sile (2,10). Ne trebate stroge propise – oni su samo sjena, a tijelo je Kristovo (2,17).