Judina poslanica dvadeset šesta je knjiga Novog zavjeta – i spada u opće (katoličke) poslanice (uz Jakovljevu, 1. i 2. Petrovu, 1., 2. i 3. Ivanovu). Napisao ju je Juda – ne Juda Iškariotski (izdajica), nego Juda, “brat Jakovljev” (1,1). To je vjerojatno Juda, polubrat Isusov (Mk 6,3: “Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovu, Josipu, Judi i Šimunu?” ). Za Isusova života, njegova braća nisu vjerovala u njega (Iv 7,5). Ali nakon uskrsnuća, Juda je postao vjernik – i vođa u Crkvi.

Judina poslanica je veoma slična Drugoj Petrovoj (usporedi Judu 4-18 s 2 Pt 2,1-18; Judu 17-18 s 2 Pt 3,3). Vjerojatno je jedan autor koristio drugoga (ili su obojica koristili zajednički izvor). Juda je kraća i žešća od Druge Petrove.

Poslanica je upućena “pozvanima, ljubljenima u Bogu Ocu i čuvanima za Isusa Krista” (1,1). To su opći pozdravi – Juda piše svim kršćanima (ne jednoj Crkvi). Njegova poruka je univerzalna.

Judina poslanica je borbena poslanica. Ona poziva vjernike da se bore za vjeru (1,3). Lažni učitelji su se uvukli “neprimjetno” (1,4) – i Juda ih razotkriva. On koristi tri primjera iz Starog zavjeta:

1. Anđeli koji nisu sačuvali svoj položaj (1,6) – možda aluzija na Postanak 6,1-4

2. Sodoma i Gomora (1,7) – uništenje zbog razvrata

3. Kain, Bileam i Korah (1,11) – tri pobunjenika

Juda također citira knjigu Henokovu (1,14-15) – apokrifnu knjigu koju Židovi nisu uvrstili u kanon, ali je Juda smatrao vrijednom citiranja (ne i nadahnutom). Ovo je važno za razumijevanje kako su rani kršćani koristili različite izvore.