Poslanica Filemonu osamnaesta je knjiga Novog zavjeta i trinaesta Pavlova poslanica (po redu u Novom zavjetu). To je osobno pismo – jedino Pavlovo pismo koje nije upućeno Crkvi, nego pojedincu. Napisao ju je Pavao oko 60-62. godine po Kristu – tijekom svog prvog rimskog zatočeništva (Flm 1,9-10). Uz Efežanima, Filipljanima i Kološanima, Filemon spada u “poslanice iz tamnice” .

Poslanica je upućena Filemonu – kršćaninu u Kološima (Kološanima 4,9). Filemon je vjerojatno bio bogati kršćanin koji je imao robove i čija se kuća koristila za crkvene sastanke (Flm 2). On je Pavlov suradnik (1,1) i Pavlov dužnik (1,19) – vjerojatno ga je Pavao obratio.

Onezim – Filemonov rob – pobjegao je (vjerojatno nakon što je nešto ukrao, 1,18). Pobjegao je u Rim, gdje je sreo Pavla. Pavao ga je obratio (1,10). Sada ga šalje natrag Filemonu – s ovim pismom. Pavao moli Filemona da primi Onezima natrag – ne kao roba, nego kao ljubljenog brata.

Ovo je revolucionarno pismo. Pavao ne ukida ropstvo izravno – ali ga potkopava u korijenu. Ako je rob brat u Kristu – može li i dalje biti rob? Ropstvo i bratstvo ne mogu koegzistirati.

Poslanica Filemonu je evanđelje u malom: mi smo bili robovi (grijeha), pobjegli smo, ali Bog nas je obratio i poslao natrag – ne kao robove, nego kao sinove. I On moli Oca: primi ga natrag – kao brata.