Poslanica Efežanima deseta je knjiga Novog zavjeta i peta Pavlova poslanica (po redu u Novom zavjetu). Napisao ju je Pavao oko 60-62. godine po Kristu – tijekom svog prvog rimskog zatočeništva (Ef 3,1; 4,1; 6,20). Uz Filipljane, Kološane i Filemona, Efežanima spada u “poslanice iz tamnice” .

Poslanica je upućena Crkvi u Efezu – glavnom gradu rimske provincije Azije (današnja Turska). Efez je bio veliki grad s hramom Artemide (jedno od sedam svjetskih čuda). Pavao je u Efezu proveo tri godine (Dj 19) – više nego u bilo kojem drugom gradu.

Efežanima je najmanje osobna Pavlova poslanica. Ne spominje konkretne probleme (kao Korinćanima ili Galaćanima). To je teološki traktat – meditacija o Božjem planu za Crkvu. Poslanica se može podijeliti na dva dijela: doktrina (1-3) – što je Bog učinio za nas u Kristu; i etika (4-6) – kako živjeti na temelju toga.

Efežanima je poslanica o Crkvi. Pavao koristi tri slike za Crkvu: Tijelo Kristovo (1,23; 4,12-16) – Krist je Glava, mi smo udovi; Hram (2,19-22) – mi smo građevina, Krist je temeljni kamen; Nevjesta (5,22-33) – Krist je Zaručnik, Crkva je Njegova zaručnica.