Druga poslanica Korinćanima osma je knjiga Novog zavjeta i treća Pavlova poslanica (po redu u Novom zavjetu, ali napisana nakon Prve Korinćanima). Napisao ju je Pavao oko 55-56. godine po Kristu – vjerojatno iz Makedonije (2 Kor 7,5; 8,1; 9,2-4), nakon što je napustio Efez i prije nego što je otišao u Korint po treći put.

Ovo je najteža Pavlova poslanica za razumijevanje – ne po teologiji, nego po odnosima. Situacija je složena: Pavao je napisao “suze pismo” (2,3-4; 7,8-12) koje je bilo vrlo oštro. On je planirao posjetiti Korint, ali je odgodio. Neki su ga optuživali da je neodlučan (1,17). Lažni apostoli (11,13-15) su došli u Korint i hvalili se svojom snagom, govoreći da je Pavao slab.

Pavao im odgovara na najneobičniji način: hvali se svojom slabošću. “Kad sam slab – tada sam jak” (12,10). On ne pokazuje svoja apostolska pisma, nego svoje rane (11,23-28). On se ne hvali svojim vizijama (12,1-6) – nego svojim trnjem u tijelu (12,7-10).

Druga Korinćanima je apostolska apologija. Pavao ne brani evanđelje (ono je jasno) – on brani sebe kao apostola. I to čini tako što pokazuje da je istinski apostol – onaj koji pati, koji je slab, koji se ne uzdiže, koji ne uzima novac od onih kojima služi (11,7-12). Ovo je poslanica za sve koji su ranjeni u službi.