Knjiga proroka Daniela četvrta je od Velikih proroka (Izaija, Jeremija, Ezekiel, Daniel) u kršćanskom poretku Biblije, dok u hebrejskom kanonu pripada Ketuvim (Spisima) – ne među proroke, nego među “spise”. To je zato što Daniel nije bio “prorok” u klasičnom smislu (nisu mu dolazile riječi “tako veli Gospodin” za Izrael) – nego je bio prorok vizija i državnik na tuđinskom dvoru .

Ime Daniel (hebrejski: Daniyyel ili Dani’el) znači “Bog je moj sudac” . To je i sažetak njegova života: u svakoj situaciji – pred kraljevom hranom, lavovskom jamom, tumačenjem snova – Daniel se povjerava Božjem sudu, a ne ljudskoj milosti.

Daniel je odveden u Babilon kao mladić (oko 605. g. pr. Kr.) – među prvim taocima nakon što je Nabukodonozor pokorio Jeruzalem . Tamo je proveo cijeli život služeći četvorici kraljeva: Nabukodonozoru, Baltazaru, Dariju Medijskom i Kirovu Perzijskom . Njegova služba trajala je gotovo 70 godina – od tinejdžera do starca od preko 85 godina .

Knjiga se dijeli na dva jasna dijela: poglavlja 1-6 (priče o Danielu i njegovim prijateljima na dvoru) i poglavlja 7-12 (Danielove apokaliptičke vizije). Prvi dio je napisan na aramejskom (jeziku Babilona i Perzije) – kao da je namijenjen i poganima; drugi dio je na hebrejskom – za Božji narod .