Pjesma nad pjesmama (hebrejski: Šir ha-širim – “Pjesma nad pjesmama”, što znači “najljepša pjesma”) dvadeset druga je knjiga Biblije i peta Mudrosna knjiga (ako računamo Joba, Psalme, Mudre izreke i Propovjednika). U hebrejskom kanonu spada u Ketuvim (Spise) i jedna je od pet megillot (svitaka) – čita se za blagdan Pashe (Pesah), koji slavi izlazak iz Egipta, ali i proljeće, ljubav i obnovu.

Ovo je ljubavna poezija – zbirka lirskih pjesama u kojima Zaljubljena (Sulamska djevojka), Zaljubljeni (kralj – tradicionalno Salomon) i Zbor (kćeri jeruzalemske) pjevaju jedni drugima o ljepoti, čežnji, radosti i boli ljubavi. To je dijalog, ne monolog – ona i on se izmjenjuju, traže se, hvale, pa se opet traže.

Pitanje koje su si postavljali Židovi i kršćani kroz stoljeća jest: što ova knjiga radi u Bibliji? Kako je erotska poezija dospjela među svete spise? Odgovor su dala tri tisućljeća tumačenja: Pjesma nad pjesmama govori o ljubavi – ljudskoj ljubavi koja je odraz Božje ljubavi. Židovi su je tumačili kao alegoriju ljubavi Boga prema Izraelu (kao u Hošei, Ezekielu 16, Izaiji 54, 62). Kršćani su je tumačili kao alegoriju ljubavi Krista prema Crkvi (Efežanima 5,22-33) – i ljubavi Boga prema svakoj ljudskoj duši.

No u 20. stoljeću, teolozi su se okrenuli doslovnom tumačenju: Pjesma nad pjesmama je ono što jest – hvalospjev ljudskoj ljubavi, seksualnosti, braku. I kao takva – sveta je. Jer ljubav između muškarca i žene nije nešto “profano” – to je Božji dar, koji je sam Bog proglasio “vrlo dobrim” (Postanak 1,31).